"Ono nešto"

Reblogged from Prerazmišljavanje:

Volim da ga gledam dok jede - ljubav koju on ispoljava prema hrani bi i manekenku naterala da naruči „gurmansku". Otpija pola krigle u jednom gutljaju i nastavlja sa pričom. I kažem ti, zima oštra da grđe nije moglo! Stopala ne osećam koliko je 'ladno, al' možda je i bolje da ih ne osećam nego da bole i svrbe i peku istovremeno, kao pre druge cigare tog jutra. Ne znam kad sam počeo da vreme merim u cigarama... Možda još u srednjoj, kad smo se iza šupe krili od domara, mog komšije, da nas ne prijavi roditeljima... Nego, gde sam stao? Dušan ima divan običaj da se gubi u svojim digresijama. Onda mu oči sakupe sva sunca... Da, autobus. Nema ga, k'o za inat, već pola sata. Smučilo mi se i čekanje i sviranje i... i život mi se smučio! Polako, sa uživanjem toliko izraženim da se pola kafane okreće ka našem stolu, uzima poveći zalogaj punjene pljeskavice. Kačkavalj mu se cedi niz bradu, prilozi ispadaju u tanjir. Nešto u njegovom držanju me sprečava da se nasmejem. A onda sam je video. Zatrese glavom kao da prosejava misli. Umotana u vunene šalove tamnih boja, sa maramom oko glave, hodala je prema meni. Takvu gracioznost danas vidiš samo u starim filmovima... Kao da pod nogama nema slojeve i slojeve leda, već tepih iz svoje dnevne sobe, korak joj je bio siguran i čvrst. Znaš kako kažu da su oči ogledalo duše? Njoj se plemenitost razlivala po celom licu. Kao sveže oslikana porcelanska lutka, samo krhkija... Koža joj je delovala tako čisto i nežno, da su mi utrobu razdirali potreba da je dodirnem i strah da je time ne uprljam. Prestao je da jede. Usne su mu suve, a obrazi zažareni. Na moje tupavo zurenje odgovorila je (prekornim?) osmehom. Poželeh da joj se izvinim, ali me jezik nije slušao. Kao da bi me sam zvuk odgovora dokrajčio. Ne znam zašto, i danas zamišljam njen glas kao cvrkut iz nekog drugog sveta... Mogao sam se zakleti da je srećna, da ume sa decom i da je konji vole. Mogao sam se zakleti da je sama, ali ne i usamljena. Harmonike mi moje, mogao sam joj se tu, odmah, na već zavejanoj autobuskoj stanici u nepoznatom gradu, zakleti na večnu odanost bez ikakve naknade. Toplota mi se širila od grudi do vrhova prstiju, i već sam zaboravio kuda sam krenuo kad autobus stiže. Ne mareći više za pristojnost, sedoh baš prekoputa nje, taman da vidim kako odmotava maramu i raskopčava kaput. Nisam se iznenadio. Odjednom je sve imalo smisla: i prekor u njenom osmehu, i snaga koja isijava kroz savršeno smireno lice, i čisto divljenje koje je u meni probudila. Ispod šalova i grubog kaputa nosila je monašku rizu. Još uvek blago otvorenih usta, gledam kako Dušan ispija ostatak piva. Obrazi mu se vraćaju u normalnu bledu boju; ruke su mu mirne, na krilu. Volim da je se setim, progovara posle duge pauze. Od tog januara ponovo verujem.

Source: http://alisatamna.booklikes.com